Nino Vranić jedno je od najistaknutijih imena naše fotografije, ne samo druge polovine 20. stoljeća u kojoj djeluje, već i šire, i ne samo dokumentarne koju stvara unutar matične konzervatorske službe, već i one umjetničke kojoj se posvećuje u slobodno vrijeme, a kojoj opet ishodište nerijetko pronalazimo u terenskim spomeničkim evidencijama i fotodokumentiranjima.

Neosporna je također činjenica da je fotografija Nini bila potrebna kao zrak, ona ga je ispunjavala kao ljubav, kao obitelj i kao život, ona je bila zapisana u njegovom genetskom kodu: njome se prethodno uspješno bavio i njegov djed Josip, uz Ninu i njegov brat Joža, a danas i Ninin sin Goran!

Nino Vranić za Zagreb je bio vezan od svoje mladosti, u njemu se školovao, živio i radio, autorski ga ovjekovječio, uvrstivši ga u svoj sveukupni stvaralački opus. Nakon završene grafičke škole u Zagrebu, Nino započinje brusiti zanat u tada glasovitom i uhodanom foto studiju 'Zaza', zastupništvu Agfe. Studio smješten u Margaretskoj ulici vodio je Ninin djed Josip Zagorac, a brojio je 38 uposlenika, zajedno s Ninom i s mlađim mu bratom Jožom, kasnije također vrsnim fotografom i dugogodišnjim djelatnikom Muzeja grada Zagreba. Ovo mjesto bilo je presudno za njegov daljnji rad i razvoj budući da je odavde bio upućen u Konzervatorski zavod. Vranićevo službovanje u Konzervatorskoj službi trajalo je puna tri i pol desetljeća, od veljače 1954. pa sve do konca 1989. godine kada odlazi u mirovinu i nastavlja djelovati kao slobodni umjetnik.

U Konzervatorskom zavodu zatječe povjesničare umjetnosti Anđelu Horvat, Anu Deanović i Tihomila Stahuljaka, arhitekte Gretu Jurišić, Mladena Fučića i Ivu Skokandića, dok tek koji mjesec nakon Vranića u službu pristižu i mladi povjesničari umjetnosti Branko Lučić i Joža Ladović. Za uredskog, a ponajprije terenskog rada i druženja s kolegama konzervatorima, koji je u obnoviteljskom vremenu nakon Drugog svjetskog rata odisao nekim nevinim, pionirskim pa čak i pustolovnim duhom, Vranić je proširivao svoje spoznaje ne samo o fotografiji i njenim mogućnostima, nego i o prostorima naše Hrvatske, njenim kulturnim spomenicima i njenim žiteljima.

Osvrćući se unazad, evidentno je da je doprinos Nine Vranića Konzervatorskoj službi i njezinoj fotodokumentaciji ogroman. Fototeka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kao sljednica fotodokumentacije povijesnih konzervatorskih službi danas obuhvaća više od 90.000 fotografija i 40.000 originalnih negativa te bilježi otprilike dvjestotinjak autorskih imena. Od tih 90.000 fotografija gotovo četvrtina djelo je Nine Vranića. Za svojega službovanja Vranić je obišao i fotodokumentirao više od tisuću spomeničkih lokaliteta samo na području Hrvatske, precizno 1037, a ako se uzme u obzir činjenica da se na mnogim lokalitetima nalazi više spomenika, da je tijekom službovanja najveći dio lokaliteta pohodio više puta, da je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća bio uključen u projekt Ars Sloveniae, da je spomenike snimao i u slobodno vrijeme - nameće se zaključak kako je broj nepokretne i pokretne spomeničke baštine koju je Nino Vranić ovjekovječio više no respektabilan.

Upravo je konzervatorska fotografija Nine Vranića izvrstan primjer kako se iz spretnog spoja kakvog 'sretnog terenskog motiva ili trenutka' te autorove interpretativne doraslosti istome nerijetko rađaju konzervatorske fotografije koje nadilaze svoje dokumentarističko poslanje i postaju fotografijama nekih viših, a ponekad i antologijskih vrijednosti.

Među brojnim nagradama i priznanjima koje je Nino Vranić dobio na temelju svojega rada treba istaknuti titulu Majstora umjetničke fotografije koju mu dodjeljuje Međunarodno udruženje umjetničkih fotografa -- FIAP (1954.); nagradu Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.); počasno članstvo u rovinjskoj udruzi „Batana“ poradi promicanja lokalne maritimne baštine (2001.); Nagradu Vicko Andrić za osobite zasluge na području zaštite kulturne baštine i ULUPUH-ovu Veliku nagradu za životno djelo, za dugogodišnje umjetničko djelovanje i doprinos ugledu ULUPUH-a (obje 2008.).