Spominjanje imena Rudolfa Bartolovića u krugovima osječkih djelatnika u kulturi, osobito među konzervatorima i restauratorima, zasigurno će asocirati na dugogodišnjeg fotografa nekadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku.

Rudolf Bartolović, ili Rudika, kako smo ga mi kolege zvali, rođen je 4. studenog 1939. u Koprivni, u Bosni i Hercegovini, a umro je 17. travnja 2002. godine u Osijeku, nažalost prerano, tek što je otišao u prijevremenu mirovinu.

Životni put u ranoj ga je mladosti doveo u Osijek te se zaposlio u tada najpoznatijem osječkom fotografskom atelijeru Varnai u Županijskoj ulici, gdje je stekao osnove fotografskog zanata. Potom, kraće vrijeme, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, djeluje i kao foto-reporter Glasa Slavonije.

U osječkom Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture Rudolf se zaposlio 1. srpnja 1967., gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek, do umirovljenja 11. veljače 1994. godine. Rudolf Bartolović bio je prvi profesionalni fotograf u osječkom Regionalnom zavodu. S kolegama konzervatorima i muzealcima obilazio je široki prostor pod nadležnošću osječkog zavoda, koji se protezao od Jasenovca na zapadu pa sve do Iloka na istoku, fotodokumentirajući svekoliku baštinu: arheološku, umjetničku, a osobito etnografsku. Gotovo da nema niti jednog spomenika u pet istočno-slavonskih županija koji Rudolf Bartolović nije zabilježio svojim fotoaparatom. Više od devedeset posto svih, u njegovo vrijeme registriranih spomenika kulture, od onih arheoloških do industrijske arhitekture i moderne, zabilježeno je na njegovim filmovima.

Njegovom zaslugom ustrojena je zavodska fototeka i dijateka kao sastavni dio ukupne dokumentacije o kulturnoj baštini Slavonije i Baranje. Iza sebe ostavio je oko 35.000 negativa i blizu 5000 pozitiva. Fototeka je vođena uredno i profesionalno tako da se i danas na jednostavan način može pretraživati i koristiti. Radio je fotografije za izložbe te stručne publikacije čija je tema bila kulturna baština.

Gotovo sve kolege koji su s njim surađivale slažu se s konstatacijom da je Rudolf Bartolović bio samozatajan čovjek, pomalo čak i asketske prirode, nenametljiv, usmjeren na savjesno obavljanje svoga posla. Nije bio previše rječit; umjesto toga promatranje je bila njegova najbolja komunikacija s okolinom. Njegovo oko i kreativna duša imali su itekako senzibiIiteta za sve ono što su nam prethodna pokoljenja ostavila u naslijeđe. Njegove fotografije najbolje govore o tome kako se istinski znao stopiti s prošlošću i naslijeđem kao i sadašnjošću, s graditeljskom baštinom, profanom i sakralnom, njihovim pokretnim inventarom, s ljudima, njihovom svakodnevicom i najrazličitijim terenskim situacijama... Povrh toga, njegovo je oko, kako i priliči fotografu od formata, imalo istančan osjećaj i za izuzimanje i isticanje ljepote najsitnijih pojedinosti i detalja.

Veliko je bilo Rudikino ushićenje kada je dobio profesionalni širokokutni fotoaparat „Linhoff“ koji je u ono vrijeme mnogo značio njemu kao fotografu, pa i nama kolegama terencima. Bartolovićeva ljubav prema baštini najbolje ocrtava anegdota vezana uz evidentiranje te fotodokumentiranje srednjovjekovne tvrđave – kule na Papuku. Na opasku kolega da pripazi da ne ošteti spomenik teškim terenskim cipelama, Rudika je srčano odgovorio: Ja čuvam spomenik, a spomenik čuva mene!

I takav kakav je bio i kako je djelovao naš Rudika, nadasve radin, tih i samozatajan, bilježeći i interpretirajući svijetle spomene prošlosti i ovjekovječujući trenutke sadašnjosti, teško da je i u kojem trenutku svoga djelovanja pomišljao kako će sve to što on sam stvara u radnom okruženju jednoga dana, tek koje desetljeće kasnije, također postati baštinom i vrijednim zalogom za generacije koje tek dolaze. Jest, ostavio nam je na tisuće baštinskih fotografija čija je radna i dokumentaristička (i ne samo dokumentaristička) vrijednost neupitna i vječna!