Baština - ponaosob arheološka i maritimna - predstavljala je još od mladenačkih dana njegovu veliku ljubav. Avanturistički duh i sklonost starinama i umjetničkom izražaju usmjerili su ga na proučavanje podmorske arheološke baštine, istraživanja brodskih olupina i njihovih nalazišta. Ova ga je predanost naposljetku dovela u konzervatorsku službu gdje 1977. godine započinje svoje službovanje kao profesionalni fotograf–konzervator Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku.

Svoju fotografsku vještinu i izražajni talent brusio je pod stručnim vodstvom povjesničarke umjetnosti, konzervatorice i ravnateljice Zavoda Dubravke Bebe Beritić s kojom je otkrivao i istraživao spomenike dubrovačkog područja, ali i učio kako gledati i fotografijom prezentirati kulturnu baštinu. Naučio je da se sa spomenikom valja ogledati uvijek izbliza i da treba uznastojati biti svjedokom događaja.

Miljenko Mojaš pokazao je poseban senzibilitet za snimanje arheološke baštine, svesrdno surađujući s Ivicom Žile, dubrovačkim arheologom, kolegom i prijateljem pored kojega postaje istinskim zaljubljenikom i poznavateljem arheološke baštine šireg dubrovačkog kraja.

Poseban opus njegovog rada čini ratna fotografija, nastala u Domovinskom ratu, u jednom od najtežih razdoblja u povijesti grada. Mojaš je zauzeo stav da fotograf u konzervatorskom poslu nije promatrač nego sudionik koji su–djeluje, razmišlja, razumije, formira značenje, te - uživljen u ono što zahvaća objektivom - transponira u kvadratić negativa koji je, zajedno sa svojim pozitivom, dakle fotografijom, prožet faktografskim, dokumentarnim i racionalnim značenjem. Drugim riječima, Mojaš ostaje suzdržan od osobne interpretacije te postajući jedno sa snimljenim ostaje nevidljiv, neutralan, maksimalno odgovoran onome što zahvaća svojim objektivom.

Naglasit će da nikad nije volio snimati ljude, ni privatno ni profesionalno. Na njegovim fotografijama skoro da i nema ljudi, na njima su svi ključni akteri nevidljivi: i graditelj, i istražitelj, i konzervator, i snimatelj. Svi su u službi spomenika. Spomenik je jedini bitan. Samo fotografirano djelo govori i preko „fotografije – istine“ obraća se onome koji prima, recipijentu u kojem traži doživljajnu i misaonu spoznaju.

Miljenko Mojaš nipošto nije bio tih i samozatajan fotograf službe. Na terenskim istraživanjima i druženjima svoja stečena terenska enciklopedijska znanja nesebično je prenosio mladim kolegama, vičnijim teoretskim no praktičnim znanjima. Također, njegov osebujan, živi i neposustali duh nerijetko je uvlačio kolege u kovitlac glasnih i gorljivih rasprava kako snimati graditeljsku baštinu; satima bi znao naglas promišljati kako zabilježiti viđeno, kako prenijeti svjetlo, o tehnici snimanja, objektivima, kamerama, najdražim mu mamiyama i hasselbladima, o projektorima, o procesu razvijanja te kako u konačnici izvući sočnu snimku iz negativa! Aktivno se bavio i razvijanjem u konzervatorskom laboratoriju na čijim je vratima postavio natpis Opsjenar, obznanjujući na taj način kolegama da se iza vrata, u mraku tamne komore, odvija skrivena čarolija. Bio je i ostao spiritus movens nadolazećih konzervatorskih generacija, njihov učitelj i njihov bliski drug kojega su od milja zvali Miliko.

Njegovim fotografijama opremljena su brojna izdanja, monografije, izložbe i katalozi izložbi.

Fotograf – konzervator, djelatnik Ministarstva kulture, Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, omiljeni i ugledni suradnik Miljenko Mojaš - Miliko ostavio nam je u naslijeđe nepreglednu množinu kvalitetnih analognih crno-bijelih fotografija, ostajući trajno zabilježen kao majstor konzervatorske fotografije koji je puna tri i pol desetljeća bespoštedno darivao cijeloga sebe.