Dani europske baštine 2018. godine u fokus svojega interesa smjestili su vrijednosti stvaranja i dijeljenja. Nepobitna je činjenica da i sami temelji konzervatorske službe počivaju na istome načelu: sačuvati generacijama stvarano te osvještavati, reinterpretirati i prenositi isto za naraštaje što dolaze. Među ostalim i pomoću fotografskog medija koji se tijekom posljednjeg stoljeća i pol nametnuo ne samo kao jedan od ključnih oblika komunikacije i interakcije, nego i jedan od temelja zornog i učinkovitog funkcioniranja Službe zaštite kulturne baštine.

Konzervatorska služba nezamisliva je bez konzervatorske dokumentacije. Ona predstavlja bazu, nezaobilazno polazište svakom stručnom radu, kako teoretskom, tako i praktičnom. Konzervatorskoj fotografiji kao sastavnom dijelu konzervatorske dokumentacije s punim pravom možemo pripisati epitet vizualnog čuvara stanja baštine, budući da svjedoči o mijeni spomenika tijekom vremena, bilo u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Zahvaljujući njoj posjedujemo uvid u izgled spomenika koji smo u nekom povijesnom trenutku djelomično ili u potpunosti izgubili, ili pak dobivamo informaciju o izgledu spomenika prije, za vrijeme, te u konačnici nakon konzervatorskih i/ili restauratorskih zahvata.

Međutim, pogled na sveukupni konzervatorski foto-fond poučava nas da konzervatorsku fotografiju treba sagledati kao široki spektar vizualnosti koji u sebi uključuje i isprepliće vrlo slojevitu tematiku, pa tako uz onu užu, stručno-spomeničku, očitavamo također i povijesnu, pejzažnu, ambijentalnu, reportažnu, socijalnu, life tematiku, portretistiku i drugo.

Organizirano čuvanje spomeničke baštine na našim prostorima prisutno je već više od stoljeća i pol. Ono seže u daleku 1854. godinu, kada je Centralna komisija za istraživanje i održavanje građevnih spomenika (K. K. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale) - osnovana u Beču 1850. godine, nakon revolucionarne i turbulentne 1848. godine, s jasno zacrtanom zadaćom naglašavanja važnosti zaštite kulturnih spomenika i uopće djelovanja na tom polju – s istim ciljem promakla i imenovala u centrima svojih krunovina vrsne djelatnike s područja znanosti i kulture u prve državne konzervatore. U Dalmaciji je ova časna dužnost bila povjerena Vicku Andriću, na području Hrvatske i Slavonije Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, a u Istri Pietru Kandleru.

Gotovo od samih početaka osnutka Centralne komisije i srodnih kulturnih institucija (primjerice Narodnog, odnosno Zemaljskog muzeja ili Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) fotografski medij bio je vjeran pratitelj i podupiratelj baštinskog očuvanja. Također, i nakon osnutka moderne konzervatorske službe pod okriljem Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, 1910. godine, utemeljene na spoznaji o neophodnosti čuvanja spomenika u njihovu cjelokupnom umjetničkom značaju i organskom rastu, fotografija postaje kamenom temeljcem službe, prvenstveno zahvaljujući Gjuri Szabu i Vladimiru Tkalčiću.

Ali, svoj će procvat konzervatorska fotografija doživjeti tek u drugoj polovice 20. stoljeća, kada se njena slojevito ustrojena služba, s brojnijim regionalnim zavodima na terenu, osnažuje profesionalnom fotografskom podrškom. U ovom su se razgranatom radnom okruženju, ne samo dugoročnim djelovanjem, već i iznimnim radnim učincima istakli Nikola Nino Vranić, Vinko Malinarić, Rudolf Rudika Bartolović, Živko Bačić i Miljenko Miliko Mojaš. Zahvaljujući brojnim njihovim snimkama, koje dosežu broj od više stotina tisuća negativa s pridruženim pozitivima (fotografijama), dokumentirana je, ili bolje rečeno ovjekovječena baština koja se s protokom vremena ponekad bitno izmijenila, pa i trajno iščeznula.