Živko Bačić podrijetlom je otočanin, iz Lukorana na otoku Ugljanu. Ovdje, kao i u susjednom Preku, polazi osnovnu školu, dok u Zadru završava Gimnaziju.

Još za osnovnoškolskih dana pokazivao je interes za fotografiju te u VII. razredu osnovne škole završava fotografski tečaj, dok svoje prve fotografske uratke izlaže još kao gimnazijalac. Odmah nakon završetka gimnazijskog školovanja, 1965. godine, doseljava se u Split, gdje se već sljedeće godine učlanjuje u foto-sekciju Studentskog društva narodne tehnike „Ruđer Bošković“ (poslije Fotoklub „Ruđer Bošković“). Od 1967. godine izlaže kao član spomenutog foto-kluba, kojemu je bio jedno vrijeme i predsjednik. Samostalno izlaže od 1977. godine. Od 1974. godine radi kao fotograf u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture - Split, a u istoj je instituciji, aktualnog naziva Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu, umirovljen 2013. godine. I nadalje snima spomenike i umjetnine surađujući s bivšom ustanovom, kao i drugim kulturnim ustanovama u zemlji.

Fotografije su mu objavljene u nizu domaćih i stranih časopisa, stručnih publikacija i knjiga. Uz više desetaka tisuća snimaka na temu kulturne baštine, u Bačićev bogati opus uključene su i fotografije umjetničkog predznaka. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). Dobitnik je nagrade Splitskog salona 1983. godine i kolektivne nagrade „Vicko Andrić“ za 2001. godinu.

* * *

Živko Bačić je svojim slikama arhivirao gotovo cjelokupni umjetnički inventar spomeničke baštine na hrvatskoj obali, od Dubrovnika do Poreča. Neke od njegovih fotografija postale su inkunabule starije hrvatske umjetnosti, ne samo kao prvorazredni konzervatorski dokumenti, nego i kao svojevrsne studije pojedinih umjetnina koje je svojom fotografijom znao mnogo puta karakterizirati prodornije od tolikih ispisanih stranica kolega konzervatora s kojima je svakodnevno surađivao. Ovaj šturi izbor fotografija iz njegova golemog opusa pokazuje u kolikoj mjeri je Bačić obogatio ikonografske predodžbe hrvatskih urbanih i krajobraznih ambijenata.

Njegove su fotografije u pravilu snimljene osobnim stavom punim empatije, koji put i s dozom suzdržanog humora. Motiv koji voli fotografirati u strukturi je jednostavan, ali u pravilu emotivno orkestriran, najčešće u tonalitetima poetske melankolije. Ako postoji zajednički nazivnik svih tih slika, onda najčešće dolazi iz njegova senzibiliteta prema registraciji atmosfere Zavičaja koji se postupno transformira pred neminovnim naletom globalizacije. Ono što Bačićeve uprte oči registriraju jutros, večeras su već nekadašnja mjesta, koliko god se činilo da nam ih je Bog učinio nepotrošivima. Mnoge su od njegovih fotografija, bojim se, među posljednjim lirskim dokumentima u tišinama pred oluju koja će definitivno preobraziti naš Zavičaj u europsko igralište.